Soljenje i sušenje prvi je oblik čuvanja mesa od kvarenja i ujedno način za kasniju konzumaciju. Prvi poznati pisani dokument o soljenom svinjskom mesu potječe od starogrčkog pisca Homera. O konzumaciji svinjetine na drniškom području govore arheološki nalazi kostiju iz Burnuma kod Kistanja, u kojima se mogao naći direktan dokaz da se rimska vojska puno koristila svinjetinom u svojoj prehrani.

Do II. svjetskog rata, u Dalmaciji pršut proizvodio samo na seoskim domaćinstvima u domaćoj kućnoj radinosti. Pršut je bio rađen uglavnom za potrebe vlastita domaćinstva, a konzumacija pršuta mogla se priuštiti samo u bogatim seoskim domaćinstvima. U godinama nakon II. svjetskog rata, pršut je još uvijek bio preskupa hrana za siromašnija i srednjestojeća seoska domaćinstva. Početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, pršut još uvijek potječe iz seoske kućne radinosti. U to vrijeme pršut bi se narezivao samo u posebnim prigodama, npr. za svadbe ili blagdane. Početkom 70-ih godina dolazi do nižih cijena svinjskog mesa i razvoja turizma, čime se povećala potražnja, odnosno dolazi do formiranja tržišta pršuta, a takve okolnosti uvjetuju pojavu novih i većih proizvođača pršuta. U tom razdoblju pršut je dostupan gotovo svim ekonomskim kategorijama stanovništva jer je relativno jeftin, a njegova proizvodnja osigurava zadovoljavanje potražnje. Prva društveno organizirana, kooperacijska i tehnološka proizvodnja drniškog pršuta počinje u Drnišu u OOUR Mesopromet Drniš koji je bio u okviru RO Mesoprometa Split. 1982. godine otvara se novi modernizirani pogon za proizvodnju pršuta u Drnišu s kapacitetom od 80.000 komada pršuta godišnje. Tada Drniški pršut dobiva autohtono ime (etiketu) i kao takav se plasira na tržište, dobrim dijelom inozemno. Drniški pršut zadovoljavao je sve zahtjeve kvalitetnog proizvoda, komercijalno isplativog, prihvatljivog u pogledu oblika, ujednačenosti, izgleda, okusa, mirisa i arome. Organizirana proizvodnja trajala je do početka Domovinskog rata u kojem je potpuno uništena.

Prema specifikaciji drniškog pršuta, drniški pršut dobiva se tradicionalnim postupkom proizvodnje kojeg čine obrada buta, suho soljenje, prešanje, ispiranje, dimljenje, sušenje na zraku i zrenje. Sve faze u proizvodnji pršuta obavljaju se ručno. Obrada buta radi se tako da se svježi but za proizvodnju drniškog pršuta obrađuje bez nožice, križne i zdjelične kosti i repnih kralježaka, a u butu ostaju bedrena i potkoljenična kost s patelom, urašteni dio sjedne kosti te, ovisno o visini reza kojim se odstranjuje nožica, ostaci tarzalnih kosti. But obrađen za soljenje je bez odstranjenog dijela kože i masnog tkiva s unutrašnje strane do visine koljenog zgloba te dijela muskulature odstranjene polukružno skupa i u istoj ravnini s masnim tkivom tako da donji rub pršuta bude na udaljenosti od 5 do 8 cm od glavice bedrene kosti. Obrađeni but mora biti bez oštećenja i krvavih podljeva, neravnina i stršećih dijelova, a meso normalne kakvoće. Što se tiče suhog soljenja, but se soli ručno krupnom morskom soli uz prethodno masiranje i istiskivanje zaostale krvi iz buta. Količina soli prilagodi se težini buta. Nasoljeni butovi slažu se horizontalno i nadsoljavaju nakon 7 dana. Butovi se sole na hladnom (0 – 5 °C) a duljina soljenja ovisi o težini buta.

Djelatnosti udruge: 

• aktivno sudjelovanje u unapređivanju i poboljšanju proizvodnje drniškog pršuta, te trajnih i polutrajnih suhomesnatih proizvoda u suradnji s Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva;
• strukovno povezivanje i organiziranje izobrazbe svojih članova;
• organiziranje predavanja i demonstracijskih prezentacija;
• ostvarivanje stručne suradnje s domaćim i inozemnim srodnim udrugama